ВепКар :: Тексты

Тексты

Вернуться к просмотру | Вернуться к списку

"El’etäh-ollah molodoit"

История изменений

23 сентября 2022 в 21:55 Nataly Krizhanovsky

  • изменил(а) текст перевода
    Живут-поживают молодые, да отец, да мать. Муж отправляется в город. Отправляется в город, и он там покупает зеркальце маленькое. Покупает зеркальце и приносит домой и никому не показывает, а кладёт под подушку. Кладёт под подушку, а жена [утром] начинает убирать кровать. Она находит там, под подушкой, зеркальце. Как посмотрит [она], а – там такая молоденькая, красивенькая, хорошенькая! Давай она плакать, давай плакать: «Ой, – говорит, – теперь он нашёл такую хорошенькую да красивенькую, так теперь он меня выгонит (‘отправит прочь’), не будет он теперь со мной жить!» Приходит в избу свекровь. Приходит свекровь в избу да и спрашивает: «Что, невестка, плачешь?» «А плачу, – говорит, – смотрите: отправили сына-то своего в город, теперь он выгонит меня. Он такую хорошенькую и красивенькую нашёл [там], говорит, не будет он со мною жить!» Свекровь и говорит: «Погоди-ка, я посмотрю!». Как посмотрит-то: «Невестушка, милая, да нехорошая она и некрасивая! Ой, боже ты мой, что он натворил теперь, раз такую некрасивую и старую взял!» Обе они плачут, обе слезы льют. Приходит в избу старик, отец, значит. Приходит он [и спрашивает]: «Что теперь обе плачете?». «Чего плачем, – и говорит [старуха], – отпустил сына в город, так смотри, какую старуху нашёл он, говорит, вот беда-то какая, такую старуху привёл [домой]!» Старик говорит: «Покажите-ка мне!» Он как взглянет так: старик [такой] старый, с бородой! «Так чего же, – говорит он, – это же не старуха, а это старик, к тому же старый, к тому же дряхлый!». Старик тот и говорит: «Что же ты, сынок, натворил теперь!» Уже втроём плачут. Плачут, плачут, да вот и сын приходит домой. Приходит сын домой и спрашивает: «Чего все теперь плачете?» «Чего-чего плачем, что ты натворил! Старый старик тут! Вот начудил-то, так начудил!» «Да как же это, да что такое?» «Вот так и так: нашла невестка под твоей подушкой зеркальце». Берёт сын зеркальце и говорит жене: «Иди-ка теперь сюда!» Приходит жена. «Посмотри-ка ты в это зеркальце!» Посмотрела она, [а муж] и говорит: «Ты ли это сама?» «Так я же не знаю, сама я или кто другой, – говорит жена, – я-то сама себя ведь не вижу!» «Раз не видишь сама себя, так это ты сама и есть, – говорит муж, – зеркальце показывает, что это ты сама и есть!» Ну, молодуха обрадовалась, что вот, мол, какая она молоденькая, да красивенькая, да хорошенькая – сама себя увидела. Зовёт мать и говорит: «Мама, иди-ка теперь ты сюда!» Мать как подходит, сын и говорит: «Мама, взгляни, – говорит, – ты ли это сама, твои ли это морщинки?» «Наверно, мои морщинки, сынок милый, да и это я сама, я сама...». «Подходи-ка, папаша, сюда!» Подходит отец. «Посмотри-ка на себя!» Как посмотрит – и видит, что с бородой! «Ты ли это?» «Так, вроде бы, сынок, я сам, я сам!» Ну, живут-поживают они, все они стали видеть себя в зеркальце, обрадовались. Да и живут себе и в зеркальце сами на себя смотрят.

07 июня 2018 в 20:41 Nataly Krizhanovsky

  • изменил(а) текст
    El’etäh-ollah molodoit, da muamah da tuattah. Mužikku l’ähtöw linnah. L’ähtöw linnah, häi siä ostaw zirkaložen piänen. Ostaw zirkaložen da tuaw kodih, da ei ozuta ni kel’l’e, a panow pialuksih. Pialuksih panow, a mučoi rubiawgi sijua kabrastamah. Häi l’öwdäw siä pialuksis zirkaložen. Kačahtahezehäi, ga siä moine nuarikkaine, čomaine, hüväine. Häi davai itkuw, davai itkuw: "Oi, – sanow, – nügöi nengoman on l’öwdännüh hüväžen da čomažen, ga minuw iäre tüändäw, ei nügöi minun kel’e rubia el’ämäh!" Tulow muatuškah pertih. Tulow muatuškah pertih ga: "Midäbo, n’eveskü, itket?" "A itken, – sanow, – kačahtai nügöi, linnah tüäniittö poijan ga, nügöi minun iäre tüändäw. Nengoman on hüväžen da čomažen l’öwdännüh, – sanow ga, – minunke taki ei rubia el’ämäh". Muatuškah sanow: "Vuatas minä kačon!". Kačahtahezehäi ga: "N’eveskü-rukku, – sanow, – ga eijo ole hüväine da čomaine! Ga avoi-voi, midä nügöi ollow el’änüh, gu on nengoman tuhman da vanhan ottanuh!" Mollei itkiätäh, mollei itkiätäh. Tulow starikku pertih, tuattah se. Tulow ga: "Midäbo nügöi itkettö mollei?" "Ga midä itkemmö, – i sanow, – gu poijan tüäniithäi linnah, ga, kačo nügöi, mittuman on l’öwdänüh staruwhan, – sanow, – näitgo nügöi, ollowgo kummua vai ewllene, nengoman on staruwhan tuannuh!" Starikku sanow: "Ozuttuattos minule!" Ga häi kačahtahezehäi, ga starikku, vanhu, parranke! "Ga midä jo on – sanow, – eihäi ole tämä ni staruwhu, ewle nimini mi, a tämä on starikku, da vanhu, da paha jo nügös". Starikku se sanow: "Midä, poigu-rukku, ollet el’ännüh nügöi?" Jo itkiätäh kolmei. Itkiätäh, itkiätäh, ga tulow poigu kodih. Tulow poigu kodih ga: "Midäbo nügöi kaikin itkettö?" "Ga midä itkemmö, midä ollet el’ännüh nügöi! Vanhu starikku täs on! Hüvin olet nügöi el’ännüh, ga hüvin olet el’ännüh!" "Ga kuibo neče, da midäbo?" "Ga nengai, nengai: l’öwdi n’eveskü pialuksis sinul zirkaložen". Ottaw poigu zirkaložen däi sanow mučoile: "Tules nügöi tänne!" Tulow mučoi. "Kačahtais sinä täh zirkaložeh!" Kačahtaheze, dai sanow: "Oletgo sinä iče?" "Ga enhäi minä tiijä, minä ičego vai ken olen, – sanow mučoi, – enhäi minä näi iččiä!" "Gu et näi iččiä, ga sinä, iče olet, – sanow, – zirkaložes ozuttaw, što sinä olet iče!" Nu mučoi ihastuw, što vot mol, mittuine olen nuarikkaine da čomaine, da hüväine – iččiädäh nägi. Kuččuw muamuadah, sanow: "Muamo, tules sinä nügöi tänne!" Tulowhäi tänne ga: "Muamo, kačahtai, – sanow, – sinä oletgo iče, ollahgo sinun ruppižet?" "Ga minun ollah onnuako, poigu-rukku, ruppižet, dai minä olengi, minä olen...". "Tules, tuatto, tänne". Tulow tuatto. "Kačahtai nügöi iččiädäs!" Kačahtahezehäi ga – parran ke! "Oletgo iče?" "Ga vrod’e, poigu-rukku, iče olen, iče olen". Nu, el’etäh-ollah, kaikin ruvetah iččiä nägemäh zirkalos, dai ihastuttih. Da vai el’etäh, da zirkalos omua iččiä kačotah.

07 июня 2018 в 20:39 Nataly Krizhanovsky

  • изменил(а) текст
    El’etäh-ollah molodoit, da muamah da tuattah. Mužikku l’ähtöw linnah. L’ähtöw linnah, häi siä ostaw zirkaložen piänen. Ostaw zirkaložen da tuaw kodih, da ei ozuta ni kel’l’e, a panow pialuksih. Pialuksih panow, a mučoi rubiawgi sijua kabrastamah. Häi l’öwdäw siä pialuksis zirkaložen. Kačahtahezehäi, ga siä moine nuarikkaine, čomaine, hüväine. Häi davai itkuw, davai itkuw: "Oi, – sanow, – nügöi nengoman on l’öwdännüh hüväžen da čomažen, ga minuw iäre tüändäw, ei nügöi minun kel’e rubia el’ämäh!" Tulow muatuškah pertih. Tulow muatuškah pertih ga: "Midäbo, n’eveskü, itket?" "A itken, – sanow, – kačahtai nügöi, linnah tüäniittö poijan ga, nügöi minun iäre tüändäw. Nengoman on hüväžen da čomažen l’öwdännüh, – sanow ga, – minunke taki ei rubia el’ämäh". Muatuškah sanow: "Vuatas minä kačon!". Kačahtahezehäi ga: "N’eveskü-rukku, – sanow, – ga eijo ole hüväine da čomaine! Ga avoi-voi, midä nügöi ollow el’änüh, gu on nengoman tuhman da vanhan ottanuh!" Mollei itkiätäh, mollei itkiätäh. Tulow starikku pertih, tuattah se. Tulow ga: "Midäbo nügöi itkettö mollei?" "Ga midä itkemmö, – i sanow, – gu poijan tüäniithäi linnah, ga, kačo nügöi, mittuman on l’öwdänüh staruwhan, – sanow, – näitgo nügöi, ollowgo kummua vai ewllene, nengoman on staruwhan tuannuh!" Starikku sanow: "Ozuttuattos minule!" Ga häi kačahtahezehäi, ga starikku, vanhu, parranke! "Ga midä jo on – sanow, – eihäi ole tämä ni staruwhu, ewle ni minimi, a tämä on starikku, da vanhu, da paha jo nügös". Starikku se sanow: "Midä, poigu-rukku, ollet el’ännüh nügöi?" Jo itkiätäh kolmei. Itkiätäh, itkiätäh, ga tulow poigu kodih. Tulow poigu kodih ga: "Midäbo nügöi kaikin itkettö?" "Ga midä itkemmö, midä ollet el’ännüh nügöi! Vanhu starikku täs on! Hüvin olet nügöi el’ännüh, ga hüvin olet el’ännüh!" "Ga kuibo neče, da midäbo?" "Ga nengai, nengai: l’öwdi n’eveskü pialuksis sinul zirkaložen". Ottaw poigu zirkaložen däi sanow mučoile: "Tules nügöi tänne!" Tulow mučoi. "Kačahtais sinä täh zirkaložeh!" Kačahtaheze, dai sanow: "Oletgo sinä iče?" "Ga enhäi minä tiijä, minä ičego vai ken olen, – sanow mučoi, – enhäi minä näi iččiä!" "Gu et näi iččiä, ga sinä, iče olet, – sanow, – zirkaložes ozuttaw, što sinä olet iče!" Nu mučoi ihastuw, što vot mol, mittuine olen nuarikkaine da čomaine, da hüväine – iččiädäh nägi. Kuččuw muamuadah, sanow: "Muamo, tules sinä nügöi tänne!" Tulowhäi tänne ga: "Muamo, kačahtai, – sanow, – sinä oletgo iče, ollahgo sinun ruppižet?" "Ga minun ollah onnuako, poigu-rukku, ruppižet, dai minä olengi, minä olen...". "Tules, tuatto, tänne". Tulow tuatto. "Kačahtai nügöi iččiädäs!" Kačahtahezehäi ga – parran ke! "Oletgo iče?" "Ga vrod’e, poigu-rukku, iče olen, iče olen". Nu, el’etäh-ollah, kaikin ruvetah iččiä nägemäh zirkalos, dai ihastuttih. Da vai el’etäh, da zirkalos omua iččiä kačotah.

01 марта 2018 в 17:17 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст
    El’etäh-ollah molodoit, da muamah da tuattah. Mužikku l’ähtöw linnah. L’ähtöw linnah, häi siä ostaw zirkaložen piänen. Ostaw zirkaložen da tuaw kodih, da ei ozuta ni kel’l’e, a panow pialuksih. Pialuksih panow, a mučoi rubiawgi sijua kabrastamah. Häi l’öwdäw siä pialuksis zirkaložen. Kačahtahezehäi, ga siä moine nuarikkaine, čomaine, hüväine. Häi davai itkuw, davai itkuw: "Oi, – sanow, – nügöi nengoman on l’öwdännüh hüväžen da čomažen, ga minuw iäre tüändäw, ei nügöi minun kel’e rubia el’ämäh!" Tulow muatuškah pertih. Tulow muatuškah pertih ga: "Midäbo, n’eveskü, itket?" "A itken, – sanow, – kačahtai nügöi, linnah tüäniittö poijan ga, nügöi minun iäre tüändäw. Nengoman on hüväžen da čomažen l’öwdännüh, – sanow ga, – minunke taki ei rubia el’ämäh". Muatuškah sanow: "Vuatas minä kačon!". Kačahtahezehäi ga: "N’eveskü-rukku, – sanow, – ga eijo ole hüväine da čomaine! Ga avoi-voi, midä nügöi ollow el’änüh, gu on nengoman tuhman da vanhan ottanuh!" Mollei itkiätäh, mollei itkiätäh. Tulow starikku pertih, tuattah se. Tulow ga: "Midäbo nügöi itkettö mollei?" "Ga midä itkemmö, – i sanow, – gu poijan tüäniithäi linnah, ga, kačo nügöi, mittuman on l’öwdänüh staruwhan, – sanow, – näitgo nügöi, ollowgo kummua vai ewllene, nengoman on staruwhan tuannuh!" Starikku sanow: "Ozuttuattos minule!" Ga häi kačahtahezehäi, ga starikku, vanhu, parranke! "Ga midä jo on – sanow, – eihäi ole tämä ni staruwhu, ewle ni mi, a tämä on starikku, da vanhu, da paha jo nügös". Starikku se sanow: "Midä, poigu-rukku, ollet el’ännüh nügöi?" Jo itkiätäh kolmei. Itkiätäh, itkiätäh, ga tulow poigu kodih. Tulow poigu kodih ga: "Midäbo nügöi kaikin itkettö?" "Ga midä itkemmö, midä ollet el’ännüh nügöi! Vanhu starikku täs on! Hüvin olet nügöi el’ännüh, ga hüvin olet el’ännüh!" "Ga kuibo neče, da midäbo?" "Ga nengai, nengai: l’öwdi n’eveskü pialuksis sinul zirkaložen". Ottaw poigu zirkaložen däi sanow mučoile: "Tules nügöi tänne!" Tulow mučoi. "Kačahtais sinä täh zirkaložeh!" Kačahtaheze, dai sanow: "Oletgo sinä iče?" "Ga enhäi minä tiijä, minä ičego vai ken olen, – sanow mučoi, – enhäi minä näi iččiä!" "Gu et näi iččiä, ga sinä, iče olet, – sanow, – zirkaložes ozuttaw, što sinä olet iče!" Nu mučoi ihastuw, što vot mol, mittuine olen nuarikkaine da čomaine, da hüväine – iččiädäh nägi. Kuččuw muamuadah, sanow: "Muamo, tules sinä nügöi tänne!" Tulowhäi tänne ga: "Muamo, kačahtai, – sanow, – sinä oletgo iče, ollahgo sinun ruppižet?" "Ga minun ollah onnuako, poigu-rukku, ruppižet, dai minä olengi, minä olen...". "Tules, tuatto, tänne". Tulow tuatto. "Kačahtai nügöi iččiädäs!" Kačahtahezehäi ga – parran ke! "Oletgo iče?" "Ga vrod’e, poigu-rukku, iče olen, iče olen". Nu, el’etäh-ollah, kaikin ruvetah iččiä nägemäh zirkalos, dai ihastuttih, da. Da vai el’etäh, da zirkalos omua iččiä kačotah.

01 марта 2018 в 17:16 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст
    El’etäh-ollah molodoit, da muamah da tuattah. Mužikku l’ähtöw linnah. L’ähtöw linnah, häi siä ostaw zirkaložen piänen. Ostaw zirkaložen da tuaw kodih, da ei ozuta ni kel’l’e, a panow pialuksih. Pialuksih panow, a mučoi rubiawgi sijua kabrastamah. Häi l’öwdäw siä pialuksis zirkaložen. Kačahtahezehäi, ga siä moine nuarikkaine, čomaine, hüväine. Häi davai itkuw, davai itkuw: "Oi, – sanow, – nügöi nengoman on l’öwdännüh hüväžen da čomažen, ga minuw iäre tüändäw, ei nügöi minun kel’e rubia el’ämäh!" Tulow muatuškah pertih. Tulow muatuškah pertih ga: "Midäbo, n’eveskü, itket?" "A itken, – sanow, – kačahtai nügöi, linnah tüäniittö poijan ga, nügöi minun iäre tüändäw. Nengoman on hüväžen da čomažen l’öwdännüh, – sanow ga, – minunke taki ei rubia el’ämäh". Muatuškah sanow: "Vuatas minä kačon!". Kačahtahezehäi ga: "N’eveskü-rukku, – sanow, – ga eijo ole hüväine da čomaine! Ga avoi-voi, midä nügöi ollow el’änüh, gu on nengoman tuhman da vanhan ottanuh!" Mollei itkiätäh, mollei itkiätäh. Tulow starikku pertih, tuattah se. Tulow ga: "Midäbo nügöi itkettö mollei?" "Ga midä itkemmö, – i sanow, – gu poijan tüäniithäi linnah, ga, kačo nügöi, mittuman on l’öwdänüh staruwhan, – sanow, – näitgo nügöi, ollowgo kummua vai ewllene, nengoman on staruwhan tuannuh!" Starikku sanow: "Ozuttuattos minule!" Ga häi kačahtahezehäi, ga starikku, vanhu, parranke! "Ga midä jo on – sanow, – eihäi ole tämä ni staruwhu, ewle ni mi, a tämä on starikku, da vanhu, da paha jo nügös". Starikku se sanow: "Midä, poigu-rukku, ollet el’ännüh nügöi?" Jo itkiätäh kolmei. Itkiätäh, itkiätäh, ga tulow poigu kodih. Tulow poigu kodih ga: "Midäbo nügöi kaikin itkettö?" "Ga midä itkemmö, midä ollet el’ännüh nügöi! Vanhu starikku täs on! Hüvin olet nügöi el’ännüh, ga hüvin olet el’ännüh!" "Ga kuibo neče, da midäbo?" "Ga nengai, nengai: l’öwdi n’eveskü pialuksis sinul zirkaložen". Ottaw poigu zirkaložen däi sanow mučoile: "Tules nügöi tänne!" Tulow mučoi. "Kačahtais sinä täh zirkaložeh!" Kačahtaheze, dai sanow: "Oletgo sinä iče?" "Ga enhäi minä tiijä, minä ičego vai ken olen, – sanow mučoi, – enhäi minä näi iččiä!" "Gu et näi iččiä, ga sinä, iče olet, – sanow, – zirkaložes ozuttaw, što sinä olet iče!" Nu mučoi ihastuw, što vot mol, mittuine olen nuarikkaine da čomaine, da hüväine – iččiädäh nägi. Kuččuw muamuadah, sanow: "Muamo, tules sinä nügöi tänne!" Tulowhäi tänne ga: "Muamo, kačahtai, – sanow, – sinä oletgo iče, ollahgo sinun ruppižet?" "Ga minun ollah onnuako, poigu-rukku, ruppižet, dai minä olengi, minä olen...". "Tules, tuatto, tänne". Tulow tuatto. "Kačahtai nügöi iččiädäs!", kačahtahezehäi Kačahtahezehäi ga – parran ke! "Oletgo iče?" "Ga vrod’e, poigu-rukku, iče olen, iče olen". Nu, el’etäh-ollah, kaikin ruvetah iččiä nägemäh zirkalos, dai ihastuttih, da vai el’etäh, da zirkalos omua iččiä kačotah.

01 марта 2018 в 17:15 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст
    El’etäh-ollah molodoit, da muamah da tuattah. Mužikku l’ähtöw linnah. L’ähtöw linnah, häi siä ostaw zirkaložen piänen. Ostaw zirkaložen da tuaw kodih, da ei ozuta ni kel’l’e, a panow pialuksih. Pialuksih panow, a mučoi rubiawgi sijua kabrastamah. Häi l’öwdäw siä pialuksis zirkaložen. Kačahtahezehäi, ga siä moine nuarikkaine, čomaine, hüväine. Häi davai itkuw, davai itkuw: "Oi, – sanow, – nügöi nengoman on l’öwdännüh hüväžen da čomažen, ga minuw iäre tüändäw, ei nügöi minun kel’e rubia el’ämäh!" Tulow muatuškah pertih. Tulow muatuškah pertih ga: "Midäbo, n’eveskü, itket?" "A itken, – sanow, – kačahtai nügöi, linnah tüäniittö poijan ga, nügöi minun iäre tüändäw. Nengoman on hüväžen da čomažen l’öwdännüh, – sanow ga, – minunke taki ei rubia el’ämäh". Muatuškah sanow: "Vuatas minä kačon!". Kačahtahezehäi ga: "N’eveskü-rukku, – sanow, – ga eijo ole hüväine da čomaine! Ga avoi-voi, midä nügöi ollow el’änüh, gu on nengoman tuhman da vanhan ottanuh!" Mollei itkiätäh, mollei itkiätäh. Tulow starikku pertih, tuattah se. Tulow ga: "Midäbo nügöi itkettö mollei?" "Ga midä itkemmö, – i sanow, – gu poijan tüäniithäi linnah, ga, kačo nügöi, mittuman on l’öwdänüh staruwhan, – sanow, – näitgo nügöi, ollowgo kummua vai ewllene, nengoman on staruwhan tuannuh!" Starikku sanow: "Ozuttuattos minule!" Ga häi kačahtahezehäi, ga starikku, vanhu, parranke! "Ga midä jo on – sanow, – eihäi ole tämä ni staruwhu, ewle ni mi, a tämä on starikku, da vanhu, da paha jo nügös". Starikku se sanow: "Midä, poigu-rukku, ollet el’ännüh nügöi?" Jo itkiätäh kolmei. Itkiätäh, itkiätäh, ga tulow poigu kodih. Tulow poigu kodih ga: "Midäbo nügöi kaikin itkettö?" "Ga midä itkemmö, midä ollet el’ännüh nügöi! Vanhu starikku täs on! Hüvin olet nügöi el’ännüh, ga hüvin olet el’ännüh!" "Ga kuibo neče, da midäbo?" "Ga nengai, nengai: l’öwdi n’eveskü pialuksis sinul zirkaložen". Ottaw poigu zirkaložen däi sanow mučoile: "Tules nügöi tänne!" Tulow mučoi. "Kačahtais sinä täh zirkaložeh!" Kačahtaheze, dai sanow: "Oletgo sinä iče?" "Ga enhäi minä tiijä, minä ičego vai ken olen, – sanow mučoi, – enhäi minä näi iččiä!" "Gu et näi iččiä, ga sinä, iče olet, – sanow, – zirkaložes ozuttaw, što sinä olet iče!" Nu mučoi ihastuw, što vot mol, mittuine olen nuarikkaine da čomaine, da hüväine – iččiädäh nägi. Kuččuw muamuadah, sanow: "Muamo, tules sinä nügöi tänne!" Tulowhäi tänne ga: "Muamo, kačahtai, – sanow, – sinä oletgo iče, ollahgo sinun ruppižet?" "Ga minun ollah onnuako, poigu-rukku, ruppižet, dai minä olengi, minä olen...". "Tules, tuatto, tänne", tulow. Tulow tuatto. "Kačahtai nügöi iččiädäs!", kačahtahezehäi ga – parran ke! "Oletgo iče?" "Ga vrod’e, poigu-rukku, iče olen, iče olen". Nu, el’etäh-ollah, kaikin ruvetah iččiä nägemäh zirkalos, dai ihastuttih, da vai el’etäh, da zirkalos omua iččiä kačotah.

01 марта 2018 в 17:14 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст
    El’etäh-ollah molodoit, da muamah da tuattah. Mužikku l’ähtöw linnah. L’ähtöw linnah, häi siä ostaw zirkaložen piänen. Ostaw zirkaložen da tuaw kodih, da ei ozuta ni kel’l’e, a panow pialuksih. Pialuksih panow, a mučoi rubiawgi sijua kabrastamah. Häi l’öwdäw siä pialuksis zirkaložen. Kačahtahezehäi, ga siä moine nuarikkaine, čomaine, hüväine. Häi davai itkuw, davai itkuw: "Oi, – sanow, – nügöi nengoman on l’öwdännüh hüväžen da čomažen, ga minuw iäre tüändäw, ei nügöi minun kel’e rubia el’ämäh!" Tulow muatuškah pertih. Tulow muatuškah pertih ga: "Midäbo, n’eveskü, itket?" "A itken, – sanow, – kačahtai nügöi, linnah tüäniittö poijan ga, nügöi minun iäre tüändäw. Nengoman on hüväžen da čomažen l’öwdännüh, – sanow ga, – minunke taki ei rubia el’ämäh". Muatuškah sanow: "Vuatas minä kačon!". Kačahtahezehäi ga: "N’eveskü-rukku, – sanow, – ga eijo ole hüväine da čomaine! Ga avoi-voi, midä nügöi ollow el’änüh, gu on nengoman tuhman da vanhan ottanuh!" Mollei itkiätäh, mollei itkiätäh. Tulow starikku pertih, tuattah se. Tulow ga: "Midäbo nügöi itkettö mollei?" "Ga midä itkemmö, – i sanow, – gu poijan tüäniithäi linnah, ga, kačo nügöi, mittuman on l’öwdänüh staruwhan, – sanow, – näitgo nügöi, ollowgo kummua vai ewllene, nengoman on staruwhan tuannuh!" Starikku sanow: "Ozuttuattos minule!" Ga häi kačahtahezehäi, ga starikku, vanhu, parranke! "Ga midä jo on – sanow, – eihäi ole tämä ni staruwhu, ewle ni mi, a tämä on starikku, da vanhu, da paha jo nügös". Starikku se sanow: "Midä, poigu-rukku, ollet el’ännüh nügöi?" Jo itkiätäh kolmei. Itkiätäh, itkiätäh, ga tulow poigu kodih. Tulow poigu kodih ga: "Midäbo nügöi kaikin itkettö?" "Ga midä itkemmö, midä ollet el’ännüh nügöi! Vanhu starikku täs on! Hüvin olet nügöi el’ännüh, ga hüvin olet el’ännüh!" "Ga kuibo neče, da midäbo?" "Ga nengai, nengai: l’öwdi n’eveskü pialuksis sinul zirkaložen". Ottaw poigu zirkaložen däi sanow mučoile: "Tules nügöi tänne!" Tulow mučoi. "Kačahtais sinä täh zirkaložeh!" Kačahtaheze, dai sanow: "Oletgo sinä iče?" "Ga enhäi minä tiijä, minä ičego vai ken olen, – sanow mučoi, – enhäi minä näi iččiä!" "Gu et näi iččiä, ga sinä. Iče, iče olet, – sanow, – zirkaložes ozuttaw, što sinä olet iče!" Nu mučoi ihastuw, što vot mol, mittuine olen nuarikkaine da čomaine, da hüväine – iččiädäh nägi. Kuččuw muamuadah, sanow: "Muamo, tules sinä nügöi tänne!" Tulowhäi tänne ga: "Muamo, kačahtai, – sanow, – sinä oletgo iče, ollahgo sinun ruppižet?" "Ga minun ollah onnuako, poigu-rukku, ruppižet, dai minä olengi, minä olen...". "Tules, tuatto, tänne", tulow tuatto. "Kačahtai nügöi iččiädäs!", kačahtahezehäi ga – parran ke! "Oletgo iče?" "Ga vrod’e, poigu-rukku, iče olen, iče olen". Nu, el’etäh-ollah, kaikin ruvetah iččiä nägemäh zirkalos, dai ihastuttih, da vai el’etäh, da zirkalos omua iččiä kačotah.

01 марта 2018 в 17:13 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст
    El’etäh-ollah molodoit, da muamah da tuattah. Mužikku l’ähtöw linnah. L’ähtöw linnah, häi siä ostaw zirkaložen piänen. Ostaw zirkaložen da tuaw kodih, da ei ozuta ni kel’l’e, a panow pialuksih. Pialuksih panow, a mučoi rubiawgi sijua kabrastamah. Häi l’öwdäw siä pialuksis zirkaložen. Kačahtahezehäi, ga siä moine nuarikkaine, čomaine, hüväine. Häi davai itkuw, davai itkuw: "Oi, – sanow, – nügöi nengoman on l’öwdännüh hüväžen da čomažen, ga minuw iäre tüändäw, ei nügöi minun kel’e rubia el’ämäh!" Tulow muatuškah pertih. Tulow muatuškah pertih ga: "Midäbo, n’eveskü, itket?" "A itken, – sanow, – kačahtai nügöi, linnah tüäniittö poijan ga, nügöi minun iäre tüändäw. Nengoman on hüväžen da čomažen l’öwdännüh, – sanow ga, – minunke taki ei rubia el’ämäh". Muatuškah sanow: "Vuatas minä kačon!". Kačahtahezehäi ga: "N’eveskü-rukku, – sanow, – ga eijo ole hüväine da čomaine! Ga avoi-voi, midä nügöi ollow el’änüh, gu on nengoman tuhman da vanhan ottanuh!" Mollei itkiätäh, mollei itkiätäh. Tulow starikku pertih, tuattah se. Tulow ga: "Midäbo nügöi itkettö mollei?" "Ga midä itkemmö, – i sanow, – gu poijan tüäniithäi linnah, ga, kačo nügöi, mittuman on l’öwdänüh staruwhan, – sanow, – näitgo nügöi, ollowgo kummua vai ewllene, nengoman on staruwhan tuannuh!" Starikku sanow: "Ozuttuattos minule!" Ga häi kačahtahezehäi, ga starikku, vanhu, parranke! "Ga midä jo on – sanow, – eihäi ole tämä ni staruwhu, ewle ni mi, a tämä on starikku, da vanhu, da paha jo nügös". Starikku se sanow: "Midä, poigu-rukku, ollet el’ännüh nügöi?" Jo itkiätäh kolmei. Itkiätäh, itkiätäh, ga tulow poigu kodih. Tulow poigu kodih ga: "Midäbo nügöi kaikin itkettö?" "Ga midä itkemmö, midä ollet el’ännüh nügöi! Vanhu starikku täs on! Hüvin olet nügöi el’ännüh, ga hüvin olet el’ännüh!" "Ga kuibo neče, da midäbo?" "Ga nengai, nengai: l’öwdi n’eveskü pialuksis sinul zirkaložen". Ottaw poigu zirkaložen däi sanow mučoile: "Tules nügöi tänne!" Tulow mučoi. "Kačahtais sinä täh zirkaložeh!" Kačahtaheze, dai sanow: "Oletgo sinä iče?" "Ga enhäi minä tiijä, minä ičego vai ken olen, – sanow mučoi, – enhäi minä näi iččiä!" "Gu et näi iččiä, ga sinä. Iče olet, – sanow, – zirkaložes ozuttaw, što sinä olet iče!" Nu mučoi ihastuw, što vot mol, mittuine olen nuarikkaine da čomaine, da hüväine – iččiädäh nägi. Kuččuw muamuadah, sanow: "Muamo, tules sinä nügöi tänne!" Tulowhäi tänne ga: "Muamo, kačahtai, – sanow, – sinä oletgo iče, ollahgo sinun ruppižet?" "Ga minun ollah onnuako, poigu-rukku, ruppižet, dai minä olengi, minä olen...". "Tules, tuatto, tänne", tulow tuatto. "Kačahtai nügöi iččiädäs!", kačahtahezehäi ga – parran ke! "Oletgo iče?" "Ga vrod’e, poigu-rukku, iče olen, iče olen". Nu, el’etäh-ollah, kaikin ruvetah iččiä nägemäh zirkalos, dai ihastuttih, da vai el’etäh, da zirkalos omua iččiä kačotah.

01 марта 2018 в 17:12 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст перевода
    Живут-поживают молодые, да отец, да мать. Муж отправляется в город. Отправляется в город, и он там покупает зеркальце маленькое. Покупает зеркальце и приносит домой и никому не показывает, а кладёт под подушку. Кладёт под подушку, а жена [утром] начинает убирать кровать. Она находит там, под подушкой, зеркальце. Как посмотрит [она], а – там такая молоденькая, красивенькая, хорошенькая! Давай она плакать, давай плакать: «Ой, – говорит, – теперь он нашёл такую хорошенькую да красивенькую, так теперь он меня выгонит (‘отправит прочь’), не будет он теперь со мной жить!» Приходит в избу свекровь. Приходит свекровь в избу да и спрашивает: «Что, невестка, плачешь?» «А плачу, – говорит, – смотрите: отправили сына-то своего в город, теперь он выгонит меня. Он такую хорошенькую и красивенькую нашёл [там], говорит, не будет он со мною жить!» Свекровь и говорит: «Погоди-ка, я посмотрю!». Как посмотрит-то: «Невестушка, милая, да нехорошая она и некрасивая! Ой, боже ты мой, что он натворил теперь, раз такую некрасивую и старую взял!» Обе они плачут, обе слезы льют. Приходит в избу старик, отец, значит. Приходит он [и спрашивает]: «Что теперь обе плачете?». «Чего плачем, – и говорит [старуха], – отпустил сына в город, так смотри, какую старуху нашёл он, говорит, вот беда-то какая, такую старуху привёл [домой]!» Старик говорит: «Покажите-ка мне!» Он как взглянет так: старик [такой] старый, с бородой! «Так чего же, – говорит он, – это же не старуха, а это старик, к тому же старый, к тому же дряхлый!». Старик тот и говорит: «Что же ты, сынок, натворил теперь!» Уже втроём плачут. Плачут, плачут, да вот и сын приходит домой. Приходит сын домой и спрашивает: «Чего все теперь плачете?» «Чего-чего плачем, что ты натворил! Старый старик тут! Вот начудил-то, так начудил!» «Да как же это, да что такое?» «Вот так и так: нашла невестка под твоей подушкой зеркальце». Берёт сын зеркальце и говорит жене: «Иди-ка теперь сюда!» Приходит жена. «Посмотри-ка ты в это зеркальце!» Посмотрела она, [а муж] и говорит: «Ты ли это сама?» «Так я же не знаю, сама я или кто другой, – говорит жена, – я-то сама себя ведь не вижу!» «Раз не видишь сама себя, так это ты сама и есть, – говорит муж, – зеркальце показывает, что это ты сама и есть!» Ну, молодуха обрадовалась, что вот, мол, какая она молоденькая, да красивенькая, да хорошенькая – сама себя увидела. Зовёт мать и говорит: «Мама, иди-ка теперь ты сюда!» Мать как подходит, сын и говорит: «Мама, взгляни, – говорит, – ты ли это сама, твои ли это морщинки?» «Наверно, мои морщинки, сынок милый, да и это я сама, я сама...». «Подходи-ка, папаша, сюда!» Подходит отец. «Посмотри-ка на себя!» Как посмотрит – и видит, что с бородой! «Ты ли это?» «Так, вроде бы, сынок, я сам, я сам!» Ну, живут-поживают они, все они стали видеть себя в зеркальце, обрадовались. Да и живут себе и в зеркальце сами на себя смотрят.

01 марта 2018 в 17:11 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст перевода
    Живут-поживают молодые, да отец, да мать. Муж отправляется в город. Отправляется в город, и он там покупает зеркальце маленькое. Покупает зеркальце и приносит домой и никому не показывает, а кладёт под подушку. Кладёт под подушку, а жена [утром] начинает убирать кровать. Она находит там, под подушкой, зеркальце. Как посмотрит [она], а – там такая молоденькая, красивенькая, хорошенькая! Давай она плакать, давай плакать: «Ой, – говорит, – теперь он нашёл такую хорошенькую да красивенькую, так теперь он меня выгонит (‘отправит прочь’), не будет он теперь со мной жить!» Приходит в избу свекровь. Приходит свекровь в избу да и спрашивает: «Что, невестка, плачешь?» «А плачу, – говорит, – смотрите: отправили сына-то своего в город, теперь он выгонит меня. Он такую хорошенькую и красивенькую нашёл [там], говорит, не будет он со мною жить!» Свекровь и говорит: «Погоди-ка, я посмотрю!». Как посмотрит-то: «Невестушка, милая, да нехорошая она и некрасивая! Ой, боже ты мой, что он натворил теперь, раз такую некрасивую и старую взял!» Обе они плачут, обе слезы льют. Приходит в избу старик, отец, значит. Приходит он [и спрашивает]: «Что теперь обе плачете?». «Чего плачем, – и говорит [старуха], – отпустил сына в город, так смотри, какую старуху нашёл он, говорит, вот беда-то какая, такую старуху привёл [домой]!» Старик говорит: «Покажите-ка мне!» Он как взглянет так: старик [такой] старый, с бородой! «Так чего же, – говорит он, – это же не старуха, а это старик, к тому же старый, к тому же дряхлый!». Старик тот и говорит: «Что же ты, сынок, натворил теперь!» Уже втроём плачут. Плачут, плачут, да вот и сын приходит домой. Приходит сын домой и спрашивает: «Чего все теперь плачете?» «Чего-чего плачем! Что, что ты натворил! Старый старик тут! Вот начудил-то, так начудил!» «Да как же это, да что такое?» «Вот так и так: нашла невестка под твоей подушкой зеркальце». Берёт сын зеркальце и говорит жене: «Иди-ка теперь сюда!» Приходит жена. «Посмотри-ка ты в это зеркальце!» Посмотрела она, [а муж] и говорит: «Ты ли это сама?» «Так я же не знаю, сама я или кто другой, – говорит жена, – я-то сама себя ведь не вижу!» «Раз не видишь сама себя, так это ты сама и есть, – говорит муж, – зеркальце показывает, что это ты сама и есть!» Ну, молодуха обрадовалась, что вот, мол, какая она молоденькая, да красивенькая, да хорошенькая – сама себя увидела. Зовёт мать и говорит: «Мама, иди-ка теперь ты сюда!» Мать как подходит, сын и говорит: «Мама, взгляни, – говорит, – ты ли это сама, твои ли это морщинки?» «Наверно, мои морщинки, сынок милый, да и это я сама, я сама...». «Подходи-ка, папаша, сюда!» Подходит отец. «Посмотри-ка на себя!» Как посмотрит – и видит, что с бородой! «Ты ли это?» «Так, вроде бы, сынок, я сам, я сам!» Ну, живут-поживают они, все они стали видеть себя в зеркальце, обрадовались. Да и живут себе и в зеркальце сами на себя смотрят.

01 марта 2018 в 17:10 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст
    El’etäh-ollah molodoit, da muamah da tuattah. Mužikku l’ähtöw linnah. L’ähtöw linnah, häi siä ostaw zirkaložen piänen. Ostaw zirkaložen da tuaw kodih, da ei ozuta ni kel’l’e, a panow pialuksih. Pialuksih panow, a mučoi rubiawgi sijua kabrastamah. Häi l’öwdäw siä pialuksis zirkaložen. Kačahtahezehäi, ga siä moine nuarikkaine, čomaine, hüväine. Häi davai itkuw, davai itkuw: "Oi, – sanow, – nügöi nengoman on l’öwdännüh hüväžen da čomažen, ga minuw iäre tüändäw, ei nügöi minun kel’e rubia el’ämäh!" Tulow muatuškah pertih. Tulow muatuškah pertih ga: "Midäbo, n’eveskü, itket?" "A itken, – sanow, – kačahtai nügöi, linnah tüäniittö poijan ga, nügöi minun iäre tüändäw. Nengoman on hüväžen da čomažen l’öwdännüh, – sanow ga, – minunke taki ei rubia el’ämäh". Muatuškah sanow: "Vuatas minä kačon!". Kačahtahezehäi ga: "N’eveskü-rukku, – sanow, – ga eijo ole hüväine da čomaine! Ga avoi-voi, midä nügöi ollow el’änüh, gu on nengoman tuhman da vanhan ottanuh!" Mollei itkiätäh, mollei itkiätäh. Tulow starikku pertih, tuattah se. Tulow ga: "Midäbo nügöi itkettö mollei?" "Ga midä itkemmö, – i sanow, – gu poijan tüäniithäi linnah, ga, kačo nügöi, mittuman on l’öwdänüh staruwhan, – sanow, – näitgo nügöi, ollowgo kummua vai ewllene, nengoman on staruwhan tuannuh!" Starikku sanow: "Ozuttuattos minule!" Ga häi kačahtahezehäi, ga starikku, vanhu, parranke! "Ga midä jo on – sanow, – eihäi ole tämä ni staruwhu, ewle ni mi, a tämä on starikku, da vanhu, da paha jo nügös". Starikku se sanow: "Midä, poigu-rukku, ollet el’ännüh nügöi?" Jo itkiätäh kolmei. Itkiätäh, itkiätäh, ga tulow poigu kodih. Tulow poigu kodih ga: "Midäbo nügöi kaikin itkettö?" "Ga midä itkemmö, midä ollet el’ännüh nügöi! Vanhu starikku täs on! Hüvin olet nügöi el’ännüh, ga hüvin olet el’ännüh!" "Ga kuibo neče, da midäbo?" "Ga nengai, nengai: l’öwdi n’eveskü pialuksis sinul zirkaložen". Ottaw poigu zirkaložen däi sanow mučoile: "Tules nügöi tänne!" Tulow mučoi. "Kačahtais sinä täh zirkaložeh!" Kačahtaheze, dai sanow: "Oletgo sinä iče?" "Ga enhäi minä tiijä, minä ičego vai ken olen, – sanow mučoi, – enhäi minä näi iččiä!" "Gu et näi iččiä, ga sinä. Iče olet, – sanow, – zirkaložes ozuttaw, što sinä olet iče!" Nu mučoi ihastuw, što vot mol, mittuine olen nuarikkaine da čomaine, da hüväine – iččiädäh nägi. Kuččuw muamuadah, sanow: "Muamo, tules sinä nügöi tänne!" Tulowhäi tänne ga: "Muamo, kačahtai, – sanow, – sinä oletgo iče, ollahgo sinun ruppižet?" "Ga minun ollah onnuako, poigu-rukku, ruppižet, dai minä olengi, minä olen...". "Tules, tuatto, tänne", tulow tuatto. "Kačahtai nügöi iččiädäs!", kačahtahezehäi ga – parran ke! "Oletgo iče?" "Ga vrod’e, poigu-rukku, iče olen, iče olen". Nu, el’etäh-ollah, kaikin ruvetah iččiä nägemäh zirkalos, dai ihastuttih, da vai el’etäh, da zirkalos omua iččiä kačotah.

01 марта 2018 в 17:10 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст перевода
    Живут-поживают молодые, да отец, да мать. Муж отправляется в город. Отправляется в город, и он там покупает зеркальце маленькое. Покупает зеркальце и приносит домой и никому не показывает, а кладёт под подушку. Кладёт под подушку, а жена [утром] начинает убирать кровать. Она находит там, под подушкой, зеркальце. Как посмотрит [она], а – там такая молоденькая, красивенькая, хорошенькая! Давай она плакать, давай плакать: «Ой, – говорит, – теперь он нашёл такую хорошенькую да красивенькую, так теперь он меня выгонит (‘отправит прочь’), не будет он теперь со мной жить!» Приходит в избу свекровь. Приходит свекровь в избу да и спрашивает: «Что, невестка, плачешь?» «А плачу, – говорит, – смотрите: отправили сына-то своего в город, теперь он выгонит меня. Он такую хорошенькую и красивенькую нашёл [там], говорит, не будет он со мною жить!» Свекровь и говорит: «Погоди-ка, я посмотрю!». Как посмотрит-то: «Невестушка, милая, да нехорошая она и некрасивая! Ой, боже ты мой, что он натворил теперь, раз такую некрасивую и старую взял!» Обе они плачут, обе слезы льют. Приходит в избу старик, отец, значит. Приходит он [и спрашивает]: «Что теперь обе плачете?». «Чего плачем!, – и говорит [старуха], – отпустил сына в город, так смотри, какую старуху нашёл он, говорит, вот беда-то какая, такую старуху привёл [домой]!» Старик говорит: «Покажите-ка мне!» Он как взглянет так: старик [такой] старый, с бородой! «Так чего же, – говорит он, – это же не старуха, а это старик, к тому же старый, к тому же дряхлый!». Старик тот и говорит: «Что же ты, сынок, натворил теперь!» Уже втроём плачут. Плачут, плачут, да вот и сын приходит домой. Приходит сын домой и спрашивает: «Чего все теперь плачете?» «Чего-чего плачем! Что ты натворил! Старый старик тут! Вот начудил-то, так начудил!» «Да как же это, да что такое?» «Вот так и так: нашла невестка под твоей подушкой зеркальце». Берёт сын зеркальце и говорит жене: «Иди-ка теперь сюда!» Приходит жена. «Посмотри-ка ты в это зеркальце!» Посмотрела она, [а муж] и говорит: «Ты ли это сама?» «Так я же не знаю, сама я или кто другой, – говорит жена, – я-то сама себя ведь не вижу!» «Раз не видишь сама себя, так это ты сама и есть, – говорит муж, – зеркальце показывает, что это ты сама и есть!» Ну, молодуха обрадовалась, что вот, мол, какая она молоденькая, да красивенькая, да хорошенькая – сама себя увидела. Зовёт мать и говорит: «Мама, иди-ка теперь ты сюда!» Мать как подходит, сын и говорит: «Мама, взгляни, – говорит, – ты ли это сама, твои ли это морщинки?» «Наверно, мои морщинки, сынок милый, да и это я сама, я сама...». «Подходи-ка, папаша, сюда!» Подходит отец. «Посмотри-ка на себя!» Как посмотрит – и видит, что с бородой! «Ты ли это?» «Так, вроде бы, сынок, я сам, я сам!» Ну, живут-поживают они, все они стали видеть себя в зеркальце, обрадовались. Да и живут себе и в зеркальце сами на себя смотрят.

01 марта 2018 в 17:08 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст перевода
    Живут-поживают молодые, да отец, да мать. Муж отправляется в город. Отправляется в город, и он там покупает зеркальце маленькое. Покупает зеркальце и приносит домой и никому не показывает, а кладёт под подушку. Кладёт под подушку, а жена [утром] начинает убирать кровать. Она находит там, под подушкой, зеркальце. Как посмотрит [она], а – там такая молоденькая, красивенькая, хорошенькая! Давай она плакать, давай плакать: «Ой, – говорит, – теперь он нашёл такую хорошенькую да красивенькую, так теперь он меня выгонит (‘отправит прочь’), не будет он теперь со мной жить!» Приходит в избу свекровь. Приходит свекровь в избу да и спрашивает: «Что, невестка, плачешь?» «А плачу, – говорит, – смотрите: отправили сына-то своего в город, теперь он выгонит меня. Он такую хорошенькую и красивенькую нашёл [там], говорит, не будет он со мною жить!» Свекровь и говорит: «Погоди-ка, я посмотрю!». Как посмотрит-то: «Невестушка, милая, да нехорошая она и некрасивая! Ой, боже ты мой, что он натворил теперь, раз такую некрасивую и старую взял!» Обе они плачут, обе слезы льют. Приходит в избу старик, отец, значит. Приходит он [и спрашивает]: «Что теперь обе плачете?». «Чего плачем! – и говорит [старуха], – отпустил сына в город, так смотри, какую старуху нашёл он, говорит, вот беда-то какая! Такую, такую старуху привёл [домой]!» Старик говорит: «Покажите-ка мне!» Он как взглянет так: старик [такой] старый, с бородой! «Так чего же, – говорит он, – это же не старуха, а это старик, к тому же старый, к тому же дряхлый!». Старик тот и говорит: «Что же ты, сынок, натворил теперь!» Уже втроём плачут. Плачут, плачут, да вот и сын приходит домой. Приходит сын домой и спрашивает: «Чего все теперь плачете?» «Чего-чего плачем! Что ты натворил! Старый старик тут! Вот начудил-то, так начудил!» «Да как же это, да что такое?» «Вот так и так: нашла невестка под твоей подушкой зеркальце». Берёт сын зеркальце и говорит жене: «Иди-ка теперь сюда!» Приходит жена. «Посмотри-ка ты в это зеркальце!» Посмотрела она, [а муж] и говорит: «Ты ли это сама?» «Так я же не знаю, сама я или кто другой, – говорит жена, – я-то сама себя ведь не вижу!» «Раз не видишь сама себя, так это ты сама и есть, – говорит муж, – зеркальце показывает, что это ты сама и есть!» Ну, молодуха обрадовалась, что вот, мол, какая она молоденькая, да красивенькая, да хорошенькая – сама себя увидела. Зовёт мать и говорит: «Мама, иди-ка теперь ты сюда!» Мать как подходит, сын и говорит: «Мама, взгляни, – говорит, – ты ли это сама, твои ли это морщинки?» «Наверно, мои морщинки, сынок милый, да и это я сама, я сама...». «Подходи-ка, папаша, сюда!» Подходит отец. «Посмотри-ка на себя!» Как посмотрит – и видит, что с бородой! «Ты ли это?» «Так, вроде бы, сынок, я сам, я сам!» Ну, живут-поживают они, все они стали видеть себя в зеркальце, обрадовались. Да и живут себе и в зеркальце сами на себя смотрят.

01 марта 2018 в 16:57 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст
    El’etäh-ollah molodoit, da muamah da tuattah. Mužikku l’ähtöw linnah. L’ähtöw linnah, häi siä ostaw zirkaložen piänen. Ostaw zirkaložen da tuaw kodih, da ei ozuta ni kel’l’e, a panow pialuksih. Pialuksih panow, a mučoi rubiawgi sijua kabrastamah. Häi l’öwdäw siä pialuksis zirkaložen. Kačahtahezehäi, ga siä moine nuarikkaine, čomaine, hüväine. Häi davai itkuw, davai itkuw: "Oi, – sanow, – nügöi nengoman on l’öwdännüh hüväžen da čomažen, ga minuw iäre tüändäw, ei nügöi minun kel’e rubia el’ämäh!" Tulow muatuškah pertih. Tulow muatuškah pertih ga: "Midäbo, n’eveskü, itket?" "A itken, – sanow, – kačahtai nügöi, linnah tüäniittö poijan ga, nügöi minun iäre tüändäw. Nengoman on hüväžen da čomažen l’öwdännüh, – sanow ga, – minunke taki ei rubia el’ämäh". Muatuškah sanow: "Vuatas minä kačon!". Kačahtahezehäi ga: "N’eveskü-rukku, – sanow, – ga eijo ole hüväine da čomaine! Ga avoi-voi, midä nügöi ollow el’änüh, gu on nengoman tuhman da vanhan ottanuh!" Mollei itkiätäh, mollei itkiätäh. Tulow starikku pertih, tuattah se. Tulow ga: "Midäbo nügöi itkettö mollei?" "Ga midä itkemmö, – i sanow, – gu poijan tüäniithäi linnah, ga, kačo nügöi, mittuman on l’öwdänüh staruwhan, – sanow, – näitgo nügöi, ollowgo kummua vai ewllene, nengoman on staruwhan tuannuh!" Starikku sanow: "Ozuttuattos minule!" Ga häi kačahtahezehäi, ga starikku, vanhu, parranke! "Ga midä jo on – sanow, – eihäi ole tämä ni staruwhu, ewle ni mi, a tämä on starikku, da vanhu, da paha jo nügös". Starikku se sanow: "Midä, poigu-rukku, ollet el’ännüh nügöi?" Jo itkiätäh kolmei. Itkiätäh, itkiätäh, ga tulow poigu kodih. Tulow poigu kodih ga: "Midäbo nügöi kaikin itkettö?" "Ga midä itkemmö, midä ollet el’ännüh nügöi! Vanhu starikku täs on! Hüvin olet nügöi el’ännüh, ga hüvin olet el’ännüh!" "Ga kuibo neče, da midäbo?" "Ga nengai, nengai: l’öwdi n’eveskü pialuksis sinul zirkaložen". Ottaw poigu zirkaložen däi sanow mučoile: "Tules nügöi tänne!" Tulow mučoi. "Kačahtais sinä täh zirkaložeh!" Kačahtaheze, dai sanow: "Oletgo sinä iče?" "Ga enhäi minä tiijä, minä ičego vai ken olen, – sanow mučoi, – enhäi minä näi iččiä!" "Gu et näi iččiä, ga sinä. Iče olet, – sanow, – zirkaložes ozuttaw, što sinä olet iče!" Nu mučoi ihastuw, što vot mol, mittuine olen nuarikkaine da čomaine, da hüväine – iččiädäh nägi. Kuččuw muamuadah, sanow: "Muamo, tules sinä nügöi tänne!" Tulowhäi tänne ga: "Muamo, kačahtai, – sanow, – sinä oletgo iče, ollahgo sinun ruppižet?" "Ga minun ollah onnuako, poigu-rukku, ruppižet, dai minä olengi, minä olen...". "Tules, tuatto, tänne", tulow tuatto. "Kačahtai nügöi iččiädäs!", kačahtahezehäi ga – parran ke! "Oletgo iče?" "Ga vrod’e, poigu-rukku, iče olen, iče olen". Nu, el’etäh-ollah, kaikin ruvetah iččiä nägemäh zirkalos, dai ihastuttih, da vai el’etäh, da zirkalos omua iččiä kačotah.

01 марта 2018 в 16:57 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст
    El’etäh-ollah molodoit, da muamah da tuattah. Mužikku l’ähtöw linnah. L’ähtöw linnah, häi siä ostaw zirkaložen piänen. Ostaw zirkaložen da tuaw kodih, da ei ozuta ni kel’l’e, a panow pialuksih. Pialuksih panow, a mučoi rubiawgi sijua kabrastamah. Häi l’öwdäw siä pialuksis zirkaložen. Kačahtahezehäi, ga siä moine nuarikkaine, čomaine, hüväine. Häi davai itkuw, davai itkuw: "Oi, – sanow, – nügöi nengoman on l’öwdännüh hüväžen da čomažen, ga minuw iäre tüändäw, ei nügöi minun kel’e rubia el’ämäh!" Tulow muatuškah pertih. Tulow muatuškah pertih ga: "Midäbo, n’eveskü, itket?" "A itken, – sanow, – kačahtai nügöi, linnah tüäniittö poijan ga, nügöi minun iäre tüändäw. Nengoman on hüväžen da čomažen l’öwdännüh, – sanow ga, – minunke taki ei rubia el’ämäh". Muatuškah sanow: "Vuatas minä kačon!". Kačahtahezehäi ga: "N’eveskü-rukku, – sanow, – ga eijo ole hüväine da čomaine! Ga avoi-voi, midä nügöi ollow el’änüh, gu on nengoman tuhman da vanhan ottanuh!" Mollei itkiätäh, mollei itkiätäh. Tulow starikku pertih, tuattah se. Tulow ga: "Midäbo nügöi itkettö mollei?" "Ga midä itkemmö, – i sanow, – gu poijan tüäniithäi linnah, ga, kačo nügöi, mittuman on l’öwdänüh staruwhan, – sanow, – näitgo nügöi, ollowgo kummua vai ewllene, nengoman on staruwhan tuannuh!" Starikku sanow: "Ozuttuattos minule!" Ga häi kačahtahezehäi, ga starikku, vanhu, parranke! "Ga midä jo on – sanow, – eihäi ole tämä ni staruwhu, ewle ni mi, a tämä on starikku, da vanhu, da paha jo nügös". Starikku se sanow: "Midä, poigu-rukku, ollet el’ännüh nügöi?" Jo itkiätäh kolmei. Itkiätäh, itkiätäh, ga tulow poigu kodih. Tulow poigu kodih ga: "Midäbo nügöi kaikin itkettö?" "Ga midä itkemmö, midä ollet el’ännüh nügöi! Vanhu starikku täs on! Hüvin olet nügöi el’ännüh, ga hüvin olet el’ännüh!" "Ga kuibo neče, da midäbo?" "Ga nengai, nengai: l’öwdi n’eveskü pialuksis sinul zirkaložen". Ottaw poigu zirkaložen däi sanow mučoile: "Tules nügöi tänne!" Tulow mučoi. "Kačahtais sinä täh zirkaložeh!" Kačahtaheze, dai sanow: "Oletgo sinä iče?" "Ga enhäi minä tiijä, minä ičego vai ken olen, – sanow mučoi, – enhäi minä näi iččiä!" "Gu et näi iččiä, ga sinä. Iče olet, – sanow, – zirkaložes ozuttaw, što sinä olet iče!" Nu mučoi ihastuw, što vot mol, mittuine olen nuarikkaine da čomaine, da hüväine – iččiädäh nägi. Kuččuw muamuadah, sanow: "Muamo, tules sinä nügöi tänne!" Tulowhäi tänne ga: "Muamo, kačahtai, – sanow, – sinä oletgo iče, ollahgo sinun ruppižet?" "Ga minun ollah onnuako, poigu-rukku, ruppižet, dai minä olengi, minä olen...". "Tules, tuatto, tänne", tulow tuatto. "Kačahtai nügöi iččiädäs!", kačahtahezehäi ga – parran ke! "Oletgo iče?" "Ga vrod’e, poigu-rukku, iče olen, iče olen". Nu, el’etäh-ollah, kaikin ruvetah iččiä nägemäh zirkalos, dai ihastuttih, da vai el’etäh, da zirkalos omua iččiä kačotah.

01 марта 2018 в 16:56 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст
    El’etäh-ollah molodoit, da muamah da tuattah. Mužikku l’ähtöw linnah. L’ähtöw linnah, häi siä ostaw zirkaložen piänen. Ostaw zirkaložen da tuaw kodih, da ei ozuta ni kel’l’e, a panow pialuksih. Pialuksih panow, a mučoi rubiawgi sijua kabrastamah. Häi l’öwdäw siä pialuksis zirkaložen. Kačahtahezehäi, ga siä moine nuarikkaine, čomaine, hüväine. Häi davai itkuw, davai itkuw: "Oi, – sanow, – nügöi nengoman on l’öwdännüh hüväžen da čomažen, ga minuw iäre tüändäw, ei nügöi minun kel’e rubia el’ämäh!" Tulow muatuškah pertih. Tulow muatuškah pertih ga: "Midäbo, n’eveskü, itket?" "A itken, – sanow, – kačahtai nügöi, linnah tüäniittö poijan ga, nügöi minun iäre tüändäw. Nengoman on hüväžen da čomažen l’öwdännüh, – sanow ga, – minunke taki ei rubia el’ämäh". Muatuškah sanow: "Vuatas minä kačon!". Kačahtahezehäi ga: "N’eveskü-rukku, – sanow, – ga eijo ole hüväine da čomaine! Ga avoi-voi, midä nügöi ollow el’änüh, gu on nengoman tuhman da vanhan ottanuh!" Mollei itkiätäh, mollei itkiätäh. Tulow starikku pertih, tuattah se. Tulow ga: "Midäbo nügöi itkettö mollei?" "Ga midä itkemmö, – i sanow, – gu poijan tüäniithäi linnah, ga, kačo nügöi, mittuman on l’öwdänüh staruwhan, – sanow, – näitgo nügöi, ollowgo kummua vai ewllene, nengoman on staruwhan tuannuh!" Starikku sanow: "Ozuttuattos minule!" Ga häi kačahtahezehäi, ga starikku, vanhu, parranke! "Ga midä jo on – sanow, – eihäi ole tämä ni staruwhu, ewle ni mi, a tämä on starikku, da vanhu, da paha jo nügös". Starikku se sanow: "Midä, poigu-rukku, ollet el’ännüh nügöi?" Jo itkiätäh kolmei. Itkiätäh, itkiätäh, ga tulow poigu kodih. Tulow poigu kodih ga: "Midäbo nügöi kaikin itkettö?" "Ga midä itkemmö, midä ollet el’ännüh nügöi! Vanhu starikku täs on! Hüvin olet nügöi el’ännüh, ga hüvin olet el’ännüh!" "Ga kuibo neče, da midäbo?" "Ga nengai, nengai: l’öwdi n’eveskü pialuksis sinul zirkaložen". Ottaw poigu zirkaložen däi sanow mučoile: "Tules nügöi tänne!" Tulow mučoi. "Kačahtais sinä täh zirkaložeh!" Kačahtaheze, dai sanow: "Oletgo sinä iče?" "Ga enhäi minä tiijä, minä ičego vai ken olen, – sanow mučoi, – enhäi minä näi iččiä!" "Gu et näi iččiä, ga sinä. Iče olet, – sanow, – zirkaložes ozuttaw, što sinä olet iče!" Nu mučoi ihastuw, što vot mol, mittuine olen nuarikkaine da čomaine, da hüväine – iččiädäh nägi. Kuččuw muamuadah, sanow: "Muamo, tules sinä nügöi tänne!" Tulowhäi tänne ga: "Muamo, kačahtai, – sanow, – sinä oletgo iče, ollahgo sinun ruppižet?" "Ga minun ollah onnuako, poigu-rukku, ruppižet, dai minä olengi, minä olen...". "Tules, tuatto, tänne", tulow tuatto. "Kačahtai nügöi iččiädäs!", kačahtahezehäi ga – parran ke! "Oletgo iče?" "Ga vrod’e, poigu-rukku, iče olen, iče olen". Nu, el’etäh-ollah, kaikin ruvetah iččiä nägemäh zirkalos, dai ihastuttih, da vai el’etäh, da zirkalos omua iččiä kačotah.

01 марта 2018 в 16:54 Нина Шибанова

  • изменил(а) текст
    El’etäh-ollah molodoit, da muamah da tuattah. Mužikku l’ähtöw linnah. L’ähtöw linnah, häi siä ostaw zirkaložen piänen. Ostaw zirkaložen da tuaw kodih, da ei ozuta ni kel’l’e, a panow pialuksih. Pialuksih panow, a mučoi rubiawgi sijua kabrastamah. Häi l’öwdäw siä pialuksis zirkaložen. Kačahtahezehäi, ga siä moine nuarikkaine, čomaine, hüväine. Häi davai itkuw, davai itkuw: "Oi, – sanow, – nügöi nengoman on l’öwdännüh hüväžen da čomažen, ga minuw iäre tüändäw, ei nügöi minun kel’e rubia el’ämäh!" Tulow muatuškah pertih. Tulow muatuškah pertih ga: "Midäbo, n’eveskü, itket?" "A itken, – sanow, – kačahtai nügöi, linnah tüäniittö poijan ga, nügöi minun iäre tüändäw. Nengoman on hüväžen da čomažen l’öwdännüh, – sanow ga, – minunke taki ei rubia el’ämäh". Muatuškah sanow: "Vuatas minä kačon!". Kačahtahezehäi ga: "N’eveskü-rukku, – sanow, – ga eijo ole hüväine da čomaine! Ga avoi-voi, midä nügöi ollow el’änüh, gu on nengoman tuhman da vanhan ottanuh!" Mollei itkiätäh, mollei itkiätäh. Tulow starikku pertih, tuattah se. Tulow ga: "Midäbo nügöi itkettö mollei?" "Ga midä itkemmö, – i sanow, – gu poijan tüäniithäi linnah, ga, kačo nügöi, mittuman on l’öwdänüh staruwhan, – sanow, – näitgo nügöi, ollowgo kummua vai ewllene, nengoman on staruwhan tuannuh!" Starikku sanow: "Ozuttuattos minule!" Ga häi kačahtahezehäi, ga starikku, vanhu, parranke! "Ga midä jo on – sanow, – eihäi ole tämä ni staruwhu, ewle ni mi, a tämä on starikku, da vanhu, da paha jo nügös". Starikku se sanow: "Midä, poigu-rukku, ollet el’ännüh nügöi?" Jo itkiätäh kolmei. Itkiätäh, itkiätäh, ga tulow poigu kodih. Tulow poigu kodih ga: "Midäbo nügöi kaikin itkettö?" "Ga midä itkemmö, midä ollet el’ännüh nügöi! Vanhu starikku täs on! Hüvin olet nügöi el’ännüh, ga hüvin olet el’ännüh!" "Ga kuibo neče, da midäbo?" "Ga nengai, nengai: l’öwdi n’eveskü pialuksis sinul zirkaložen". Ottaw poigu zirkaložen däi sanow mučoile: "Tules nügöi tänne!" Tulow mučoi. "Kačahtais sinä täh zirkaložeh!" Kačahtaheze, dai sanow: "Oletgo sinä iče?" "Ga enhäi minä tiijä, minä ičego vai ken olen, – sanow mučoi, – enhäi minä näi iččiä!" "Gu et näi iččiä, ga sinä. Iče olet, – sanow, – zirkaložes ozuttaw, što sinä olet iče!" Nu mučoi ihastuw, što vot mol, mittuine olen nuarikkaine da čomaine, da hüväine – iččiädäh nägi. Kuččuw muamuadah, sanow: "Muamo, tules sinä nügöi tänne!" Tulowhäi tänne ga: "Muamo, kačahtai, – sanow, – sinä oletgo iče, ollahgo sinun ruppižet?" "Ga minun ollah onnuako, poigu-rukku, ruppižet, dai minä olengi, minä olen...". "Tules, tuatto, tänne", tulow tuatto. "Kačahtai nügöi iččiädäs!", kačahtahezehäi ga – parran ke! "Oletgo iče?" "Ga vrod’e, poigu-rukku, iče olen, iče olen". Nu, el’etäh-ollah, kaikin ruvetah iččiä nägemäh zirkalos, dai ihastuttih, da vai el’etäh, da zirkalos omua iččiä kačotah.

01 марта 2018 в 15:54 Нина Шибанова

  • создал(а) текст
  • создал(а) перевод текста