ВепКар :: Тексты

Тексты

Вернуться к списку | редактировать | удалить | Создать новый | История изменений | Статистика | ? Помощь

Ri̮adoma pelvašta

Ri̮adoma pelvašta

карельский: собственно карельское наречие
Весьегонский
Pelvašta kuin ri̮attih? Da pelvašta lowkuttima lowkkuloilla, lowkut puuhiz’et, kiel’et pakšut, vain vatkaw vatkaw, vivoimma, vid’eimet tože puuhiz’et.

A mit’t’ün’äzet hüö ollah?

A kum labeškaz’et moiz’et da i vid’eimet puuhiz’et. Pivo käz’is’s’ä. Vivo da vivo, püör’it’t’el’e pivo!” Kiän’n’ät langiew päis’är, päis’t’är’et. Lowkutešša päis’är langiew, a viduos’s’a ki̮ave. Viduos’s’a ki̮ave. A potom čoššitah, čoššitah ruohin l’iew, har’jatah paičeš l’iew, pelvaš i jiäw, čistoin’e pelvahut i jiä. Šid’ä ka i ruvetah kez’r’iämäh vatkuttamah. Paičeišta kuvotah tože, to aigah paičešta st’igaijah, paičekšešta st’igaijah gul’fikkoloida. A to kez’r’ät’äh a to kez’r’ät’äh, paičekšešta hattari̮a li̮ajittih en’n’ein, kun köwhüš ol’i n’in, hattari̮a.

A ruohtimešta mid’ä?

Müöd’ävikküö: ”Aštukki̮a müöd’ävikküö müömäh!”

A mi t’ämä on?

A vi̮ate muon’e, kuččuočow vi̮ate, surowvoi vi̮ate müödävikkö. Aštukki̮a müöd’ävikküö müömäh Sroičakši!”

A kunne toko viedih?

Kečemih, otetah n’in hattari̮a naverno tože li̮ajitah, možet mis’s’ä pehmit’äl’l’et’t’ih da vi̮ačugoida li̮ajittii. Ol’i ennein, ruohtimešta li̮ad’ima vi̮ačugi̮a, hattari̮a li̮ajittii.

A kuabie mih män’i?

Ki̮avetta kunne män’i? En t’iijä, da tože piiččuo, piiččo piiččo kez’riäči. Loput šuur’et toko, ka piiččuo vatkutamma vatkutamma, kez’riämmä, kez’riämmä, piiččuo tože l’ähemmä müömäh.

Že ložie on?

Da n’oušto ew! Kuin ew ložie? Ložie ki̮ave ki̮ave i ol’i, pi̮al’ikoilla d’erit d’erit enämmän regie, pehmimbän’e rod’ih. Tože kruut’it da l’ähet müömäh, i oššettih, en t’iijä mid’ä oššettih piiččuo, kaikkie pid’i, d’engi̮a ewlun n’in pid’i kaikkie. N’el’l’äkümmendä pivuo lowkutetah, lowkuttahuoh tukku kuččuočow, tukku da. T’iäl’ä n’in kuužikümmend’ä pivuo tukku, a miän n’el’l’äkümmendä Ivangorašša. Kabu, meil’ä pid’i kabuh kolme tukkuo, kabu, kavun lowkuttima, kavun vivoimma. Kolme tukkuo kabu, a t’iäl’ä vain kakši, t’iäl’ä puol’ikabuz’et tukut, a meil’ä n’el’l’äkummend’ä pivuo, ka kabu i kuččuoči. Ka: ”Äijägo kabuo t’eil’ä on pelvašta?” Ka i šanot äijägo kabuo, kolmešša tukušša kabu. Luot, šein’äššä kušša on šeiččimen aršini̮a, kušša on kuuži aršini̮a. Panet, kangahašša kümmenen šein’iä, kahekšan da kümmenen, on hieno pelvaš, nakrut’imma t’äwven kolodan n’in, da jogo šein’äššä šein’äššä šeiččimen aršini̮a, pid’i kuduo kaikkie.

A kuin kangašta luodih?

Ker’immä tuur’ikoilla, eižis’täh vüwhet, vüwhet viipsimmä, šil šen’e vüwhet panemma ker’inakalla.

Mit’t’ün’än’e on ker’inakka?

Puuhin’e moin’e, s’eiz’öw, ka moin’e kerinakka, šorkaz’illa, a potom ollaa lawvat, ker’inlawvat kuččuočetah, panel’iečetah, čokaz’eh i panel’iečetah. A potom s’iel’ lowkkoz’et, värt’inät, a kuin vüwhen panet, pid’äw värt’inät šeizatti̮a da vüwht’i püz’üis’ krugom s’iel’, potom t’äh tuur’ikka da hebo.

A mi on hebo?

A kuh tuur’ikka pan’iečow, že hebo kuččuočow, da puuhin’e moin’e že i on tože, kandaz’enke, kuin kuožel’in kandan’e, potom t’äššä paččahutta, t’äh čökät’t’ii.