Тексты
                                            
        
            Вернуться к списку
            
                    | редактировать | удалить | Создать новый
         
            | История изменений
            | Статистика            
            | ? Помощь            
        
        
        
            
            Tahtas
         
        
        
                
        
        
        
                жанр: бытовой рассказ
                
                
                
                
                
                
                 
            
Информант(ы):
 
        
         
            Прокопьев Николай Семёнович, 1922, Ковкойсельга (Koukoisel’g), Кондопожский р-н, Республика Карелия
         
            Прокопьева Лидия Ивановна, 1927, Ковкойсельга (Koukoisel’g), Кондопожский р-н, Республика Карелия
                
    место записи: 
    Тивдия, Кондопожский р-н, Республика Карелия,    
г. записи: 
1984
записали: Баранцев Александр Павлович
        
                
                 
            
Источник:
 
        Образцы карельской речи. I. Говоры Республики Карелии, тихвинских и тверских карел, 1994, с. 360
ф/архив ИЯЛИ КарНЦ РАН: №2811/10
        
                
        
               
        
        
    
        
                
        
            
            
            
                    
                
        Tahtas
        
        
        карельский: людиковское наречие
                
Севернолюдиковский (кондопожский)
                
      
             Nu kuibo tahtas zavodittih? 
 
 Ka tahtas en’džimäi šegoitettaa, luaditaa, pandaa miä tahto, vähäine konz hän on kisl’enkii, čut lieniiš kislo. A šiit šegoitetaa ehtäs. Huondukšel nouzet, šiit piekse, vie dobaavit suolad dai d’auhot. Se nouzov. A nügü konečn on droždit ka nügü palaižen panet droždit. Nu luaditee. Kui golofku, nügü nazivaeca golofka. Net kaik nimes. A ende vit’, n’e nazivali ni mid’ä. Prosto lujettii tahtas muga vähäine da pandah dai. 
 
 Siit seguoitettih tahtas? 
 
 No. Taiginad ol’d’ii. Taigin oli moine. Nu mit’t’e pereh. Pereh tobd’ ka. Toi- tobd’emb taigin a pien’el ka i padoihe šegoitettaa mil. 
 
 Nu muigoites aino pidi. 
 
 Še vedää vie pečele piä da vala et. Tämpä luadiit l’eibät šidä vala ela. Ende se ei olnu droždit. A nügü hot’, pekarn’as libo min’a kondit’eran ka, mile droždit pandaa i. 
 
 Ne. Vot ende kui tahtast l’eibät azuitte? Vot kui teiden küläs? 
 
 No vot ende i luodittii. 
 
 Val’aittihgi piriä-? 
 
 Ke, hänt ku luaditta, šiid luodittii kruglii l’eip. Pandaa stolale. Pieksetaa. Mi pid’ää, šig otetaa kädel. Priblizitel’no tiettaa. Mäküšk mit’t’e on. A vie nazivali mučnikat. Se d’o on toižii. Hot i naprimer polvil’ ei luadita, ka se piäv tahtas luadida segedemb. I luaditaa kruglii leibe. A mučnikkaa šiga piäv d’o ved’el’emp tahtas. Šiid d’o ajeltau kui kalitokš ajeldaa kuori. 
 
 Skan’č. 
 
 No, skan’čče. I šihe pandaa tahtas vähäine žitkijat. I vot ümbäri ninga rupitettaa i pandaa päččii se lienoo ku, nu, i mučnik meil nazivajut.