Texts
                                            
        
            Return to list
            
                    | edit | delete | Create a new
         
            | history
            | Statistics            
            | ? Help            
        
        
        
            
            Nʼiägo mie ku zamelʼiečin
         
        
        
                
        
        
        
                
                
                
                
                
                
                 
            
Informant(s):
 
        
         
            Shkapin Vasilii Dmitrievich, 1923, Birjuchevo (Birčova), Boksitogorsky District, Leningrad Oblast
                
    recording place: 
    Birjuchevo (Birčova), Boksitogorsky District, Leningrad Oblast,    
year of recording: 
1967
recorded: Рягоев Владимир Дмитриевич
        
                
                 
            
Source:
 
        Образцы карельской речи. I. Говоры Республики Карелии, тихвинских и тверских карел, 1994, p. 206-207
audio archive of ILLH, KarRC RAS: №942
        
                
        
               
        
        
    
        
                
        
            
            
            
                    
                
        Nʼiägo mie ku zamelʼiečin
        
        
        Karelian Proper
                
Tikhvin
                
      
             Ka. Pidäis’ pojalla naajja. I hyvä talo že viel’ä, bohatta, vet’ iel’l’ä že bohatta bohatanke naičiečettii, da oldii talo talooh. Nu ka vain on ka yks’i. Pomeha, što hänel’l’ on ka kila, brihalla šuuri. A čigana tul’i yökši da šannoo: ”El’gie t’yö gor’uigua. Munke l’ähemmä, n’i hänen naitan. Myt’t’yöl’l’ä pidää t’yt’öl’l’ä. Hot’ myt’t’yöm perebohattaa n’i, naitaan”. Nu ka tuatto že čiganan i palkai, što ka šanoo: ”Mänkö naita!” Poiga že jo on v poru, jo pidäiz’bi naittua, i hyvä talo že i, kaikki i. 
 ”Ho!” Čigananke l’äht’iettih. Ka tuldii koz’jomaa. Čigana kaikki šanoo, što ”midä šie!” Ka briha ž on kačokko min hyvä. A hoz’aistva še mytyš oo hyvä. ”Talo že, kačokko, – sanoh, – on kolme hevoista”. Čigana šanoo: ”Midä šie? Unohit viel’ä, – šanoo, – ”varžan že. Varža že n’el’l’äš”. –”Kačokko,” – šanoh – on vet’”. Briha že: ”Vet’, n’el’l’ä, ka l’ehmie meil’ä”. – ”Kuin niin n’el’l’ä l’ehmie? A häkki že viiješ”. Kaikki l’iz’iel’öygi čigana što. Briha šanoo n’iän, a hiän. Kačokko, tämän verda kanua. A čigana že: ”A kačokko viel’ä kukko že! Midä sie unohtelet, kaikki?” Kai vai lad’d’ua, što en’ämb ois’, en’ämbi kaikkieda. No vrod’i ka jo dogovor’iečetaa, što jo hyvä jo on. Paissaa što jo l’ähtöö t’yt’t’ö, jo muoz’ella. Pojalla da, ääjä pereheššä da, kaikkie on da. ”Kač, – šanoo, – vain yks’ oo. Vähäz’il’di fal’šane. Ei suuri griiža mull on”. – ”Män sie munal! Kuin ei šuuri griiža ole, – šanoo, – ”K on, i troikall ei šua s’iun griižua vijjä”. – ”Oi, – t’yttö sanoh, – en l’ähe mučokši”. Šilloin n’iägö, troikalla vain yhtä tädä kilua pidää vedie, šanoo: ”Vaim pikkaran’e on!” 
 A čigana šanoo: ”Vet’ i unohii. Täššä že pidän ois’ viel’ä puolendua. A täššä ku, – šanoo, –l’iz’iel’l’im mie kaikki. Što ääj on da ääj on. A šiinä, – šanoo, – n’iägo mie ku zamel’iečii, t’ädä že kilua šanoin, što on viel’ä šuurembi čem šie šanoit.” – n’i šano i troikalla že ei šua viijä hänen kilua.